clodo

* * * * *

19.11.2008.

Moja soba

Prvi mraz na prozorskim staklima i prve pahulje za mene i danas predstavljaju nešto bajno. Nešto prelijepo, nevino i čisto kao prvih deset godina djetinjstva pored Vrbasa. Te jedanaeste prve nisam ni primjetio. Eksperiment mojih roditelja sa novom školom je praktično propao prije nego je i počeo  i tako se dva mjeseca kasnije nađosmo u Sarajevu.

Zvanična verzija: Tatu je partija po direktivi poslala na nove radne zadatke u glavni grad SR BiH. Čak su i mami, koja je u Banjaluci godinama čekala VK namještenje u pošti, za čas našli novi posao. Tog se vremena i ne sjećam tako dobro. Najbolje sam upamtio najnevažnije slike. Neki stari kamion, takozvani Dajc, klizi sa našim cjelokupnim mobilijarom rikverc niz Vratnik. Neki ljudi urlaju "Motaj, motaj, motaj puni!" a svi nemoćno gledaju kako će se ćošak zabiti u malu kuću na dnu ulice. Iz jedne bašće u zelenim plastičnim papučama istrča nana. Jednom rukom drži šamiju, a u drugoj kloc. Bez imalo straha se otkliza par metara iza klizečeg kamiona i podbaci kloc pod zadnju gumu. Kaže mom ocu  "Eto tako brate! Sad vi muški uzmite malo lopate i pospite luga, pa će ić".

Sve je u to vrijeme bilo nestvarno. Moja majka sa novom frizurom i novim kompletom. Moj otac sa istom frizurom ali novom aktovkom. Nova kuća, nekako velika i hladna. Mali prozori na njoj, smrznuti. Imao sam i svoju sobu u koju se nisam odmah uselio. Prvu godinu dana sam spavao između mame ti tate. Verzija za djecu: "Kada uvedemo grijanje ti ćeš u svoju sobu". Verzija za djecu 20 godina kasnije: "Mogli smo mi staviti TA u tvoju sobu, ali smo se bojali da puno budeš sam".  Elem nejse, ta je moja soba služila kao skladište nerazmještenih stvari. Jedino što je u toj sobi bilo uvijek na istom mjestu je Singerica na kojoj je moja majka šila neke stvari iz Burde i neke druge za koje joj Burda nije trebala.

Meni se sviđao taj nered. Bolje sam se osjećao u toj "mojoj" sobi u neredu i neskladu nego u savršeno dizajnoranoj socijalističko realistiočkoj "primačoj" u koju se skoro niko nije primao. Eto te se sobe sjećam bolje takve nenamještene i hladne, nego kasnije namještene Jelovica namještajem. Znao sam se sakriti iza nekih kofera i neraspakovanih kutija i čitati stripove.

Zapamtio sam je do u detalje, kao i sve stvari u njoj, jedne ledene noći kada sam se uspio izvmigoljiti između roditelja i ispod jorgana, a da ih ne probudim (na početku su oboje skakali čim bih se otkrio). Mučilo me je nešto, nisam mogao zaspati i morao sam vani. Kad sam krenuo da se obujem i otvorim vrata shvatio sam da sam u stvari zatvorenik svojih roditelja. Vrata su bila zaključana, a ključeva nigdje nije na vidiku. Ni u mantilu, ni u kaputu. Otišao sam u kupatilo, popeo se na rub kade i gledao kroz mali prozor. Kupatilo  je bilo veće od moje sobe i jednostavno jw nemoguće bilio ugrijati ga. Kupanje je bio pravi zloćin protiv djece, ali sam ja svakako zbog svog privatnog zloćina prije nekoliko mjeseci prestao biti djete i izgubio pravo da se više ikada inašta požalim. Tako sam mislio. Gledao sam kroz mali prozor i iza ćoška kuće nazirao nešto veliko i svijetlo. Bilo je -40 dječjih stepeni, pa sam odlučio da se polako vratim u krevet. Na putu od pet koraka između kupatila i spavaće sobe kroz špalt nezatvorenih vrata "moje sobe" ugledah trag svijetla. Otškrinuh vrata i priđoh vječno smrznutom prozoru. Sav je gorio nekom vatrom kao mat vitraž neke gotske katedrale. Pri vrhu nije bio skroz zakovan mrazom. Popeh se na Singericu i malim dlanom odledih jedan dlan pogleda na vanjski noćni svijet. A ispred mene Graaaad, Ogroman svijetli valoviti Grad sa banderama i osvjetljenim munarama kao novogodišnjim ukrasom, sa bijelim krovovima i krošnjama drveća i ogromnim mjesecom iznad sebe. Lijepio sam naizmjenično dlanove da proširim pogled na sve veći i moćniji Grad koji me je jednostavno upio u sebe. Nisam znao da li sanjam ili levitiram iznad te irealne pozornice gdje ću započeti svoj novi život.

"Siiine, nemoj se prepasti. Tata je..." prošaputa mi topli glas iza mene. Dvije snažne ruke me nježno s leđa zagrliše oko mojih. " Šta radiš, sine? Ne možeš spavat?" upita me otac tiho i nekako svečano.
"Ništa, gledam Sarajevo. Vidi tata koliko je ovo naše Sarajevo, kooo stooo Banjaluka!" i počnem plakat. Ne znam ni ja što. Valjda mi se skupilo. Ili mi je bilo drago što me nije ružio, Ili oboje i još nešto veće i važnije što tada nisam razumio. Na vratima silueta moje majke u šlafroku. I ona ruku pred usta i u suze same krenuše, pa se brzo okrenu i pobježe u kupatilo. Ni tata se nije mogao baš skroz suzdržat, ali je bolje sakrio od mame. Samo su mu oči bile vlažne i sijale su.
"Nemoj sine plakat! Život je nekad čudan, ćesto nepravedan, ali može biti i jako lijep. Život je lijep samo ako se čvrsto vjeruje u lijep život, ako se imaju snovi, dobri drugovi (tu malo zastade), porodica koja te voli, ljudi koje ti voliš. Razumieš li me šta ti ja pričam?"
"Razumijem tata!"
"Ovo je sve previše za tebe, znam... Nove škole, preseljenje, nova djeca, nova kuća, novi grad. Ali dajem ti pionirsku riječ da ćemo se od sutra više družiti i igrati. Šta bi najviše volio da ti kupim?"
"Ništa"
"Hajde, izmisli nešto što bi ti bilo drago. Svako ima neku želju"
"Da siđemo dole u Sarajevo"
"Eto, sutra čim dođem s posla po tebe, odma ćemo skupa na Slatko ćoše i još kupit Zabavnik"
"Sad da siđemo dole u Sarajevo. Dok su svijetla...!"

I siđosmo. Svetroje...

11.11.2008.

Svaki početak je muka

Jeli se svaki bloger na početku pitao "kako početi?", "šta napisati?", "šta prešutiti"?

Volio bih da sam spontaniji i da jednostavno počnem kako se počinje, ali neće ići. Da počnem s  kraja neće niko razumjeti. Nisam prijatelj kompromisa i solomonštine, ali mi ne preostaje ništa drugo do ovo treće.

Moj pravi život je počeo dan prije mog 10. rođendana. Sve sreće i radosti tog vremena su nebitni fragmenti sjećanja, samo je taj jedan trenutak  i vrijeme poslije toga dugometražni crno-bijeli horor koji traje godinama. Skoro svaku noć. U jednakim, istim nastavcima. Čim se očni kapci sklope.

* U kadru školska klupa od neke špere, odozgo sivo plastificirana. U nosu miris uöionice i kineske gumice koju sam viüe jeo nego njome brisao i gringo praha. Na klupi blok "četvorka", vodene bojice, staklenka male vegete tri frtalja napunjena vodom i u njoj dva kista. Debeli i tanki. Pelikan.
Ćoškovi kadra sfumanto, sredina kristalno oštra i neprirodno kontrastna. Moja lijeva ruka crta  krugove suncokreta. Traljav sam i neuredan. Bolje šestarom. Brže ide i bolje izgleda.
Mali kudravi Zlatan se okreće prema meni. Laktom proljeva prljavu vodu po bloku, po vodenim bojicama, po mojoj modroj školskoj kecelji, koja je u tom kadru jedina u boji. Uzme debeli kist i vrati se nazad.

Ni izvini, ni da podigne vegetu. Ništa.

Ubodem ga šestarom u leđa. Čisto onako. Za opomenu. Zlatko  jeknu kratku i tugaljivo zajeca. Istog trenutka sam znao da to nije samo boca, nego nešto mnogo teže. Učitelj dođe do njegove klupe. Kaže mu da ide u WC i da se malo umije. Zlatan sjedi i tiho jeca.
-Neeemooooguuuu! Uhhhhuhuuhhhhhhu, mamaaaaa!
Zlatane, ustani, idem ja s tobom!
Neeeeemoooogu, družeee učiteljeeeeeee!
Pita ga šta je bilo, zašto plaće. Zlatko ne može da kaže. Meni pritisak bubnja u ušima. Kroz tom tom bubnjeve jedva čujem mog druga iz klupe, Davora, koji učitelju objašnjava da sam ga "malo bocno" šestarom u leđa ali i da je Zlatko  "prvi počeo".

Počelo je da mi šumi u ušima. Čitav razred se od udaljio deset dvadeset  koraka od mene iako se niko ni pomjerio nije. Sve su oči u mene uprte bile, svi su mi nešto govorili ko iz bunara, pri tome se sve više udaljavajući. Zoom out and cut.*
 
Nikada više ni koraka nije napravio. Jednim pokretom sam mu oduzeo više od pola tjela i čitav ostatak života dostojnog djeteta. Možda nekad i čovjeka, muža, oca, ujaka, dede, velikog fudbalera ili košarkaša. Oduzeo sam mu osmijeh, sve najljepše godine koje su pred nama bile i sve najgore što će uslijediti učinio još nepodnošljivijim.

Danima sam slušao kako me "niko ne krivi" i kako "se to moglo svakome dogoditi". Krivili su nastavni program, Pelikan, Stadler, razmak izemeđu klupa, sudbinu i Svevišnjeg, samo su mene umotali debelim vunenim šalom nevinosti  i ušuškali od svakog pokušaja da sebi prebacim nešto zbog čega bih nedaj Bože možda puko i nešto glupo uradio.
Još nešto gluplje.

A ja sam znao da je to uradila moja ruka, moja glava i da me Jabalaničko oprat neće, dok sam živ. Premjestili su me u drugu školu i rekli da "ne moram o tome pričat s novom rajom". Za dva dana su znali svi. I prodavačica užine me je gledala drugačije nego ostale. Bio sam žigosan.

Glumio sam normalu, pokušavao kući biti onaj stari devetogodišnjak, sada već desetogodišnjak kojem niko nije čestitao jubilarni rođendan. Moji su pokušavali da sa mnom pričaju o školi, novim drugovima i ja sam im uredno odgovarao na pitanja. Sjedio sam u prvom redu. Valjda niko od novih kolega nije htio ispred mene...

Kada prođe dan i dođe vrijeme sna pokušavao bih da zaboravim na sve i da samo spavam, ali nisam mogao mokrih očiju. Težak, užasno težak crn i hladan granit je pritisnuo malu dušu.

09.11.2008.

Pozivam

Pozivam za svjedoka tipkovnicu i return
I ono što se tipkovnicom piše
Pozivam za svjedoka siguran backup servera
I noć i sve što vas ona oživi
Pozivam za svjedoka mašte kad najedre
I zoru kad pred monitorom zabjeli
Pozivam za svjedoka ovisnika
I dušu mu što sama sebe kori
Pozivam za svjedoka online vrijeme
Početak i svršetak posta

Da je svaki bloger uvijek na gubitku!



Pozivam sve dobronamjerne blogere da me podrže u pisanju. Životom ću se odužit!


clodo

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
2447

Powered by Blogger.ba