Svaki početak je muka

Jeli se svaki bloger na početku pitao "kako početi?", "šta napisati?", "šta prešutiti"?

Volio bih da sam spontaniji i da jednostavno počnem kako se počinje, ali neće ići. Da počnem s  kraja neće niko razumjeti. Nisam prijatelj kompromisa i solomonštine, ali mi ne preostaje ništa drugo do ovo treće.

Moj pravi život je počeo dan prije mog 10. rođendana. Sve sreće i radosti tog vremena su nebitni fragmenti sjećanja, samo je taj jedan trenutak  i vrijeme poslije toga dugometražni crno-bijeli horor koji traje godinama. Skoro svaku noć. U jednakim, istim nastavcima. Čim se očni kapci sklope.

* U kadru školska klupa od neke špere, odozgo sivo plastificirana. U nosu miris uöionice i kineske gumice koju sam viüe jeo nego njome brisao i gringo praha. Na klupi blok "četvorka", vodene bojice, staklenka male vegete tri frtalja napunjena vodom i u njoj dva kista. Debeli i tanki. Pelikan.
Ćoškovi kadra sfumanto, sredina kristalno oštra i neprirodno kontrastna. Moja lijeva ruka crta  krugove suncokreta. Traljav sam i neuredan. Bolje šestarom. Brže ide i bolje izgleda.
Mali kudravi Zlatan se okreće prema meni. Laktom proljeva prljavu vodu po bloku, po vodenim bojicama, po mojoj modroj školskoj kecelji, koja je u tom kadru jedina u boji. Uzme debeli kist i vrati se nazad.

Ni izvini, ni da podigne vegetu. Ništa.

Ubodem ga šestarom u leđa. Čisto onako. Za opomenu. Zlatko  jeknu kratku i tugaljivo zajeca. Istog trenutka sam znao da to nije samo boca, nego nešto mnogo teže. Učitelj dođe do njegove klupe. Kaže mu da ide u WC i da se malo umije. Zlatan sjedi i tiho jeca.
-Neeemooooguuuu! Uhhhhuhuuhhhhhhu, mamaaaaa!
Zlatane, ustani, idem ja s tobom!
Neeeeemoooogu, družeee učiteljeeeeeee!
Pita ga šta je bilo, zašto plaće. Zlatko ne može da kaže. Meni pritisak bubnja u ušima. Kroz tom tom bubnjeve jedva čujem mog druga iz klupe, Davora, koji učitelju objašnjava da sam ga "malo bocno" šestarom u leđa ali i da je Zlatko  "prvi počeo".

Počelo je da mi šumi u ušima. Čitav razred se od udaljio deset dvadeset  koraka od mene iako se niko ni pomjerio nije. Sve su oči u mene uprte bile, svi su mi nešto govorili ko iz bunara, pri tome se sve više udaljavajući. Zoom out and cut.*
 
Nikada više ni koraka nije napravio. Jednim pokretom sam mu oduzeo više od pola tjela i čitav ostatak života dostojnog djeteta. Možda nekad i čovjeka, muža, oca, ujaka, dede, velikog fudbalera ili košarkaša. Oduzeo sam mu osmijeh, sve najljepše godine koje su pred nama bile i sve najgore što će uslijediti učinio još nepodnošljivijim.

Danima sam slušao kako me "niko ne krivi" i kako "se to moglo svakome dogoditi". Krivili su nastavni program, Pelikan, Stadler, razmak izemeđu klupa, sudbinu i Svevišnjeg, samo su mene umotali debelim vunenim šalom nevinosti  i ušuškali od svakog pokušaja da sebi prebacim nešto zbog čega bih nedaj Bože možda puko i nešto glupo uradio.
Još nešto gluplje.

A ja sam znao da je to uradila moja ruka, moja glava i da me Jabalaničko oprat neće, dok sam živ. Premjestili su me u drugu školu i rekli da "ne moram o tome pričat s novom rajom". Za dva dana su znali svi. I prodavačica užine me je gledala drugačije nego ostale. Bio sam žigosan.

Glumio sam normalu, pokušavao kući biti onaj stari devetogodišnjak, sada već desetogodišnjak kojem niko nije čestitao jubilarni rođendan. Moji su pokušavali da sa mnom pričaju o školi, novim drugovima i ja sam im uredno odgovarao na pitanja. Sjedio sam u prvom redu. Valjda niko od novih kolega nije htio ispred mene…

Kada prođe dan i dođe vrijeme sna pokušavao bih da zaboravim na sve i da samo spavam, ali nisam mogao mokrih očiju. Težak, užasno težak crn i hladan granit je pritisnuo malu dušu.

Komentariši